понедељак, 28. март 2011.

MUDRACI



U rijaliti šou koji se zova „Srpska javnost“ već nekoliko meseci prosveta igra zapaženu ulogu. Na žalost, na lestvici društvene važnosti nema takav tretman. Samim tim se kao tema nameću i mladi, njihovo obrazovanje, budućnost...


Utisak je da problema u prosveti itekako ima, a to nisu „samo plate“. A nekako je to jedino oko čega se ovde lome koplja. To svi koji imamo bilo kakav kontakt sa sistemom obrazovanja svakodnevno vidimo. Pride, meni nekako nije normalno da vidim vodju sindikata, sa na sebi hiljadu evra što garderobe što sata i nakita, da se žali kako nema od čega da živi...

No ako i to ostavimo po strani, apsolutni hit mi je informacija da se ukida nastava iz informatike u trećem i četvrtom razredu gimnazije. To bi, ako se usvoji, trebalo da se primenjuje od septembra 2011. Treba li uopšte pričati o tome da je u većini zemalja EU informatika odmah iza maternjeg jezika i matematike po svojoj važnosti, i da raspoloživi podaci pokazuju da je Srbija među poslednjim zemljama u Evropi u pogledu informacione pismenosti. Da je u  savremenom društvu informatika postala osnovna infrastruktura za svakodnevni život i rad. Da obrazovni sistem u Srbiji ne odgovara potrebama savremenog društva ni privrede, a predloženi nastavni program će Srbiju u vremenu koje dolazi učiniti potpuno inferiornom. A sve to nikoga u ovoj papazjaniji ne dotiče, i niko se zbog toga previše ne uzbuđuje. To ovakvoj Srbiji i njenom sistemu obrazovanja nije bitno. 


Naravno posle hita – magahit. „ZAVRŠI MEGATREND I PALI“ je marketinški potez koji je ovih dana izazvao poprilično polemike u javnosti. Čini mi se da se neko osmelio da kaže ono što svi mi inače mislimo. I naravno kako to već u Srbiji biva, nije kriv onaj ko je za takvo stanje odgovoran, već onaj koji je to rekao. Tako da će rektor Unizerziteta Megatrend zbog iskrenosti biti i krivično gonjen. Naravno sve je to zbog „brige o mladima“. O njima „brinu“ institucije društva, dušebrižnici, političari, pa eto i tržišna inspekcija. Čini mi se što su oni više „brinuli“ to je mladih bivalo manje. Od tolike brige, se decenijama unazad negde izgubiše, pa ih je sve manje i manje u ovoj zemlji i to iz godine u godinu. I dok svi mudruju kako to sprečiti, otvaraju raznorazne kancelarija za brigu o mladima, niko ništa tu konkretno ne radi. „Najkreativniji“ su mi ovi iz NSZ, sa čuvenim kursevima – kako sastaviti CV. Ko je gledao TILVA ROŠ, ili nedaj bože tome prisustvovao, zna o čemu pričam.


Dok ovi silni mudraci i dušebrižnici mudruju i brinu, rezultati ove „brige i mudrosti“ su ravni cunamuju. U Srbiji živi 17,4 odsto stanovnika starijih od 65 godina što je stavlja na šesto mesto najstarijih država na svetu. Izraz "odliv mozgova" smo čini mi se mi izmislili, to je doprinos mudraca. U proteklih petnaestak godina pola miliona visokoobrazovanih osoba napustilo je Srbiju. Samo u Americi i Kanadi je ostalo 70 hiljada naših diplomaca. Samo od 1991. do 1996. godine, otišlo je 298 doktora nauka, 214 magistara, 467 diplomiranih stručnjaka i više od 30 hiljada studenata. I gle čuda, dogodilo nam se demografsko starenje nacije. Dok su naši studenti vicešampioni u svetu u svom znanju, njihova država je vicešampion u njihovom izvozu ( bolja je Gvineja Bisao). A obrnuto proporcijonalno, mudraca nikada više.


I svi se naravno prave blesavi, nikome nije jasno zašto se to dešava, i kako je to moguće sprečiti. Jednostavno, samo treba da postanemo normalna zemlja i sve će nam se samo rešiti. To naravno više nije pitanje volje i političke procene već opstanka.  Naravno mudraci se samnom neće složiti.

четвртак, 10. март 2011.

AKO SRBIJA STANE

Ovo je tema o kojoj nisam želeo da pišem. Razlog je veoma jednostavan, bojao sam se da to neću umeti dovoljno dobro da uradim. Kada treba da napišete nešto o nekome ko se zove Zoran Djindjić uvek imate taj problem. Šta novo reći o čoveku, a da to već nije rečeno, a sa druge strane da je dostojno čoveka o kome pišete.


Mnogo je njih koji se pozivaju na Zoranovo nasleđe na našoj političkoj sceni. Ne znam kako se to vama čini, meni da niko nije ni blizu nasledja koje je ostavljeno. Zašto? A o sličnim stvarima pričaju i oni , a šta je to što njih ne čini vizionarima i ljudima okrenutim budućnosti, a njega je činilo.

Imati projekciju Srbije najmanje deset godina unapred. Imati jasnu viziju kakvu zemlju želimo i što je najvažnije znati šta je neophodno uraditi da bi se to i postiglo.  To bi po meni bila kratka definicija vizionara. Plus imati hrabrosti te bezkompromisno raditi sve da bi se do tog cilja i došlo, bi bilo nešto što lidera čini velikim, ne popularnim. Zoran zbog toga često nije bio ni shvaćen, a još manje popularan.

A šta imamo danas. Problemi o kojima je Zoran pričao pre deset godina nas polako ali sigurno vuku ka dnu. Korupcija, negativna selekcija (ako se to uopšte može nazvati selekcijom), su problemi koji su ovu zemlju uništili i uništavaju je i dalje. Umesto brze tranzicije (jer je ona uvek bolna), dobili smo desetogodišnju agoniju u kojoj se još batrgamo. Umesto vizije, stihiju. Danas su toga svesni i političari u Srbiji, samo nemaju ideju kako to da reše. Šta nam sve to govori, pa da političari u Srbiji ne vodi nikakvu politiku, nego da politika, poput stihije nosi i vodi njih. Na našoj političkoj sceni rešenja se i ne nude kao vrsta politike, čak ni za aktuelne probleme. O viziji nećemo, suvišno je. Ako ništa drugo, za današnje političare teško je reći da su neshvaćeni, pre bi se reklo da su baš po meri naroda. Jedino ne valja što je za izvlačenje ove zemlje iz kaljuge potrebno bolje od toga.



Našao sam na svom računaru, polusatni film „Ako Srbija stane“, emitovan na godišnjicu ubistva dr Zorana Đinđića 12. marta 2004. godine u "Sava Centru" pred 5.000 ljudi i na RTS-u u direktnom prenosu. Film je deljen u akciji anonimnih nestranačkih aktivista Kapiraj – Kopiraj, i zaista ga je uvek dobro ponovo odgledati. 



Ovo je deo poslednjeg predavanja Zorana Đinđića, održanog studentima banjalučkog univerziteta 21.02.2003, i mislim  je odlično za kraj:

„Razlika između etike i morala je vrlo bitna. Ono što je dobro za jedan narod je etika. Moral je pitanje namera, da ja kažem - ja mislim da je to dobro i ja ću to da radim, jer su moji motivi dobri. Za to što će se na kraju desiti katastrofa, ja nisam kriv, ja sam to uradio iz dobrih namera. Ja to prezirem. Mislim da je to izgovor slabijih. Mene ne interesuju namere. Mene interesuju posledice. Svako ima dobre namere i mislim da je to stvar pristojnosti. Ja nemam nameru da diskutujem o nečijim namerama. Podrazumevam da svako ima dobre namere. Ali to je toliko trivijalno, da me ne interesuje. Mene interesuje šta sledi iz toga. Ako ne sledi neka posledica koja je korisna za mene, dobre namere me ne interesuju.“



недеља, 6. март 2011.

FACEBOOK REVOLUCIJA



Pisao sam o potrebi za Če-om, u bilo kom obliku koji je prihvatljiv za revoluciju u 21. veku. Ono što me je priznaću malo iznenadilo da to nije čovek već informacija. Ili da budem jasniji brzina protoka informacija, organizacija i kordinacija na veoma brz i efikasan način.


Iako me na njima ima, nisam veliki fan društvenih mreža. Medjutim, ovo što se dešava zadnjih meseci je prosto neverovatno. Sever Afrike je počeo prvi, tačnije Egipat, a prelilo se na ostatak. CIA (prodaja demokratije i koka kole), islamski fundamentaliza ili događanje naroda na kraju krajeva za ovu priču nije ni bitno. Mada ja glasam za ovo zadnje. Ta demografska snaga (sve ove zemlje su veoma mlade, mislim na prosečnu starost), u kombinaciji sa moćnim informacionim tehnologijama je jednostavno nezaustavljiva. A oni su toga i postali svesni. Sad situacija u samom komšiluku je malo drugačija, ali ovo je ipak Evropa (mislim na kontinent). Narodi u Hrvatskoj i BIH imaju neke svoje razloge. Ono što je meni zanimljivo je da je zajednički imenilac za sva dešavanja naroda FACEBOOK, TWITTER i slične društvene mreže. Društvene mreže kao što je Fejsbuk danas su najmoćnija sredstva komunikacije koja u sekundi menjaju svet i izazivaju događaje brzinom lavine. Sama činjenica da virtuelena sloboda vodi do stvarne političke slobode, ne ostavlja ni jedan režim na svetu spokojnim bio on demokratski ili ne.


Oni koji su postali toga na vreme svesni, preduzeli su i i adekvatne mere (ili se bar njima čine adekvatnim). Evo primera Rusije. FSB i Ministarstvo unutarnjih poslova predložili su izmene i dopune Krivičnog zakona prema kojima su vlasnici on-line socijalne mreže odgovorni za celokupan sadržaj objavljen na njihovim web stranicama. Očigledno, ideja je, ne optužiti vlasnika Facebook ili ruske mreže Vkontakte za ekstremizam, ali ih prisiliti da preuzmu odgovornost za pojedinačne korisnike zahtevajući da svaki potpisani ugovor sadrži sve pojedinosti korisnika. Takodje pre nekoliko godina Kremlj je otvorio svoju "blogersku školu”. Na ovaj način su Rusi formirali takozvane “vladine blogere” koji su se uključili u virtualni rat. Kinezi nisu ovako sofisticirani u načinu svoje borbe pa su sve društvene mreže o kojima pričamo jednostavno zabranili i iz Kine im ne možete pristipiti.


Evo šta jedan od najpopularnijih ruskih blogera Anton Nosik kaže o svemu:

"U Egiptu, najvećim internet provajderima je bilo naređeno da obustave usluge na pet dana. Bez obzira što je cijena bila gubitak od 90 miliona dolara. Ako je neko mislio da su Twitter i Facebook izveli ljude na trg, griješi. Internet ne može biti ukinut zato što nije na kablu danas. On je u ljudskim glavama. Zahavljujući Internetu, ljudi jednostavno shvate neke stvari o sebi, svom društvu i zemlji. Svataju da još milion drugih ljudi dijele njihove stavove i osjećanja, čak i ako nikad to nisu saznali gledajući televiziju. Možeš povući ručku i blokirati sajtove, ali ne možeš vratiti ljudske mozgove u vrieme prije interneta. Ljudi koji su jednom živjeli u svijetu otvorenih informacija, ne mogu odjednom biti natjerani da zaborave. Niko nije izumio dugme koje briše iskustvo slobode iz ljudske memorije".

Gde smo mi u svemu tome. Nama je revolucija preko glave, a nije da za njih baš i nema razloga. Dešavanje naroda na ovim prostorima je uvek moguće. Medjutim imam utisak da su našim nazovi “revolucionarima” bliži izolacioni materijali (npr.stiropor) nego informacione tehnologije. Valjda kakvi revolcionari takve i tehnologije. Strašno  mi  se svideo deo teksta Voje Žanetića koji odlično objašnjava naš revolucionarni potencijal pa bih njime i završio:

„I na kraju, dragi revolucionari, nepremostivu teškoću predstavljaju naši zahtevi. Šta da tražimo? Više demokratije nam ne treba, i ovo nam je mnogo, skoro pa anarhija. Diktaturu je takođe teško zahtevati, to smo valjda probali - pa nam se nešto nije dopalo. Opoziciju na vlasti je teško zahtevati, pošto se vlast predstavlja kao opozicija bivšoj vlasti, a opozicija, većinom, zastupa iste stavove kao vlast. Plus, trećina vlasti je već u opoziciji, pa to našu zajedničku stvar čini još komplikovanijom. Da ne pričamo da je nove ljude, naše buduće vladare, takođe teško naći, jer nema nikog ko bi hteo da to bude, a da to već nije bio... Bolji standard i više radnih mesta da tražimo, doći će MMF da nam objasni da nema para... Dakle, realno, teško je odlučiti koji će biti zahtevi naše revolucije, a izeš revoluciju bez zahteva. Nije nemoguća, ali je prilično nelogična.“