субота, 30. октобар 2010.

HIP HOP ILI DEMOKRATIJA ZA NEUPUĆENE



"Hip hop je vrsta muzike i potkultura koja je nastala sredinom 1970ih u Njujorku, u crnačkim četvrtima Bronksa. Termin hip hop (engl. hip (hipper; hippest) + hop (hopped; hopping)) odnosi se na muzičku formu (hip hop muzika), i kulturni pokret (hip hop kultura), koji se pretežno razvijao unutar afričko-američke urbane zajednice. Otkako se prvi put pojavio u Njujorku 1970ih godina, hip hop se razvijao i obuhvatio ne samo rep muziku, već ceo životni stil koji se konstantno sjedinjavao sa različitim elementima tehnologije, umetnosti i urbanog života. Socijalno-politički rep se prvi put pojavio početkom 1980ih. Odlikuju ga socijalno-političke poruke i borba protiv rasizma, ugnjetavanja od strane belaca i nasilja.

Početak srpskog hip hopa datira sa početka osamdesetih godina dvadesetog veka. Prvo hip hop izdanje je 1984. godine izdao Jugoton i to Degout EP. Međutim, hip hop muzika nije bila popularna u Srbiji do pojave Demo benda koji su se pojavili 1987. godine. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih bendovi poput Green Kool Posse, Who Is The Best i Robin Hood započeli su stvaranje prve hip hop scene u Srbiji i Ex Yu.

Muzika se polako širila do 1995, kada se pojavio Gru sa pesmom Da li imaš pravo?, što se uzima kao početak prvog talasa srpskog hip hopa koji je imao svoj maksimum 1997-98. Pojavile su se mnoge grupe poput Ding Dong, Voodoo Popeye, Puni mesec, Straight Jackin, Sunshine, Bad Copy, Beogradski geto, CYA, 187. Montenigersi, iz Crne gore bili su takođe veoma popularni. Međutim, usled izbijanja rata i dublje krize talas je utihnuo sa samo nekoliko albuma u periodu 1999-2001. 


Drugi talas srpskog hip hopa vezan je za 2002. sa pojavom izdavačke kuće Bassivity, koja je izdavala isključivo hip hop albume srpskih, bošnjačkih i hrvatskih pevača i grupa. Prvo izdanje V.I.P. - Ekipa stigla se uzima kao početak drugog talasa. Pojavom Beogradskog sindikata i politički motivisane pesme Govedina krajem 2002. godine, ova muzika je zadobila značajno veću popularnost."

Ovo je blic istorija hip hopa, jer smatram da je bitna za ostatak priče. Ja ne spadam u velike ljubitelje hip hopa, nekako mojim godinama i temperamentu više leže mirniji ritmovi (jazz na primer), ali sam zadivljen količinom energije koja tu samo prašti. Problemi naravno svuda isti, cela ExYu. Obratite pažnju na tekstove sledećih hip hop pesama.  Pogledajmo kako ti izgleda iz njihovog ugla u tri bivša centra Ex Yu.

Beograd – snažno:




Zagreb – sofisticirano:



Sarajevo(Tuzla) – eksplicitno:



Zvuči i poznato i nažalost veoma istinito. Hip hoperi su postali glasnogovornici širokih narodnih masa, i odgovor urbane omladine na sve što je u društvu nakaradno. Socijalno-političko razumevanje trenutne situacije, čini ih jako popularnim među mlađim generacijama. Hip hop kultura se kao vapaj obespravljenih, lako primila i širom Ex Yu.  Momci iz Beogradskog sindikata nastavljaju da šokiraju javnost, a verujem da će i vas, ovo je njihova nova pesma:




Iskreno se nadam da će ovo ostati samo fikcija umetnika, jer me je ono što je skoro viđeno na Beogradskim ulicama, na to neodoljivo podseća. Valjda će se oni kojima je ovo namenjeno napokon probuditi, jel kao što neko reče:

„Moj posao je da pišem šokantne tekstove koji će probuditi ljude.“


субота, 23. октобар 2010.

MARIJA ANTOANETA




Marija Antoaneta (fr. Marie Antoinette, nem. Maria Antonia Josepha Johanna; rođena 2. novembra 1755. godine u Beču, a pogubljena na giljotini 16. oktobra 1793. u Parizu) je bila ćerka carice Marije Terezije, žena Luja XVI. Žena veoma kontraverzne biografije, u istoriji poznata po svojoj izjavi „ako nemaju hleba, neka jedu kolače“ (francuski "S'ils n'ont plus de pain, qu'ils mangent de la brioche."). Iako nema nikakvog dokaza da je Marija Antoaneta to ikada rekla, a čak i ako je rekla, kontekst ove njene izjave je potpuno drugačiji. U to vreme je u Parizu bila velika nestašica hleba, pa su tadašnji pekari pravili sve drugo osim hleba, tako da ta činjenica celoj priči daje drugačiji kontekst, ali naravno to je malo poznato. Tako je Marija Antoaneta postala sinonim za tipičnog predstavnika više klase tog doba, i njihove otudjenosti od sopstvenog naroda. To bi se od nje i moglo očekivati, obzirom na njeno kraljevsko poreklo i život na visokoj nozi od rodjenja pa do smrti.



Dr Diana Dragutinović je ministarka finansija u sadašnjoj Vladi Republike Srbije čiji je predsednik dr Mirko Cvetković i koja je izabrana 7. jula 2008. godine.Rođena je 6. maja 1958. godine u Beogradu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala, magistrirala i doktorirala na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde i danas izvodi nastavne vežbe i predavanja. Bila je specijalna savetnica u Ministarstvu finansija i ekonomije od 2001. do 2002. godine, kao i specijalni savetnik u Međunarodnom monetarnom fondu (2002–2004). Od 1. septembra 2004. godine bila je viceguvernerka Narodne banke Srbije. Odgovorna je za koordinaciju i upravljanje istraživanja i statistike, monetarne politike i platnog sistema.

Zaista impresivna biografija, i gledajući sa strane, rekli bi prava žena na pravom mestu. Nažalost, rezultati njenog rada govore drugačije, Srbija ima najmanju prosečnu platu u regionu, najveća otpuštanja i najveću stopu nezaposlenosti. Ali ako i to zanemarimo, njena sposobnost da skoro svakom svojom izjavom iziritira milione ljudi je zaista impresivna. Dali se radi o nespretnosti u odnosima sa medijima jedne intelektualke ili o nečemu drugom. Pa moj utisak je da je u pitanju odrođenost naše inteligencije od svog naroda, jer ako je za gornji primer to normalno, ja ne mogu a da se ne zapitam, pa gde i kako su naše intelektualne elite rasle. Kako je moguće da toliko nemaju osećaja za dešavanja u svojoj zemlji. Dali je to fenomen začaranog kruga dvojke? Njena izjava: "Ljudi bi radili i za 18.000 dinara. Hoću da kažem da biste našli čoveka koji bi radio isti posao, ne bi štrajkovao.“ zaista to potvrdjuje. Zaista praktično rešenje problema zaposlenih u pravosuđu, a penzionere možemo maljem u glavu, ionako nije racionalno izdvajati tolike sume novca mesečno za njih. Ono što je gospođa Dragutinović rekla, jeste istina, ali za tu tužnu istinu je i ona odgovorna.  Meni je taj stepen nebrige i manjka osećaja za probleme ljudi sraman, a još mi je tužnija činjenica što u ovoj zemlji nažalost bolje i nemamo.

Inače, Luj XVI (nazvan "Kralj Sunce"), ličnost koja je kao vladar doživjela francusku buržoasku revoluciju, inače muž Marije Antoanete, na dan pada Bastilje 14. jula 1789. godine, vrativši se iz lova, u svoj dnevnik zapisao je: " Ništa ". Vidite li neku sličnost sa nekim u našoj vladi???

четвртак, 14. октобар 2010.

NEŠTO MALO O REKURZIJI


Rekurzija (lat. recursio, recursion od recurrere: vraćanje (re = nazad + currere = izvrsavati)) u matematici i informatici označava postupak ili funkciju koji u svojoj definiciji koriste sami sebe. Drugim rečima, ukoliko neki postupak zahteva da delovi problema koje je razdvojio od drugih bivaju nezavisno podvrgnuti istom tom postupku, taj postupak je rekurzivan. Programeri znaju da je jedna od najopasnih stvari, pogrešna uprotreba rekurzije. U praktičnom programiranju uglavnom treba izbegavati rekurziju jer takva rešenja u opštem slučaju troše više vremena od iterativnih. Dobar broj virusa se služi baš rekurzivnom metodom, a i ona je bag (programska greška) koja se uglavnom najteže nalazi. Ali ne plašite se ovo nije suvoparna tema o programiranju, ideja mi je da skrenem pažnju na pojavu rekurzije u našem svakodnevnom životu (naravno u Srbiji).

Kako primera upotrebe rekurzije zaista imate svuda od arhiketure, književnosti, muzike, filma ona ne mora nužno biti loša, čak se i u programiranju može pažljivo upotrebiti na veoma koristan način. Međutim, najgori primer rekurzije, o kome ću ovde pisati je poigravanje sa uzročno posledičnim vezama koje dovode do tako zvanih začaranih krugova iz kojih je teško izaći. Ja nekako imam utisak da smo mi programski bag, tačnije dešavanja u ovoj zemlji mi liče na loše napisan program, koji se neprestano ponavlja, i kao i svaki loše napisani program, kada iscrpimo sve resurse, mora doći do pucanja.
Probaću da vam to pokažem na jednom primeru:

„Ne, ti političari su iskoristili svoj položaj da bi se lično obogatili, ponekad i nimalo poštenim sredstvima. Time su pokazali da je njima politika samo sredstvo za brzo sticanje velikog novca. Ne koriste, međutim, samo političari- ministri politiku da bi se obogatili, već i obični političari- poslanici slede njihov primer. Među njima besni najsramnija korupcija, a odatle je zahvatila funkcionere koji zavise od političara. Mogao bih navesti desetine meni poznatih slučajeva podkupljivanja poslanika, ministara i visokih funknionera mitom čiji iznos prevazilazi milion. Najbolji način da brzo postaneš bogat jeste da postaneš ministar!

Ponekad bi se javno mnenje ipak uznemirilo videvši neke slučajeve najočiglednije korupcije. Tada bi vaši političari osnovali skupštinske anketne komisije, koje nikada nisu dale veliki rezultat zato što vukovi ne jedu jedni druge. Razne političke stranke su se silno međusobno vređale radi vlastite reklame, ali su se dobro čuvale da ne zabrazde duboko pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih. Zar je čudno što je taj loš primer i nekažnjavanje podmićivača i podmićenih snažno delovao na službenike svih nivoa? Jasno je da nimalo ne služi na čast vašoj zemlji, ali ti potčinjeni službenici samo slede primer koji dobijaju odozgo.

A, na nesreću, politačari su vam svemoćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se neko mesto u vlasti bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveći neznalica, najnečasniji čovek, ako je „štićenik" političara stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i u moralnom pogledu. Kada se neki kandidat prijavi na konkurs za neko mesto u ministarstvu, ne pitaju ga: „Šta znaš? Šta si radio dosad? Šta si radio kada je otadžbina bila u opasnosti?" Nego, pitaju ga: „U kojoj si stranci? Koji poslanik te preporučuje? Posledice ovakvog načina rada su pogubne za zemlju. Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Često nisu ni sposobni da obavljaju posao koji se traži od mesta koje zauzimaju.

            Vaši političari se grčevito drže parlamentarnog sistema pošto im on, zastareo i truo, najbolje služi ličnim ambicijama. Naravno, ako bi se danas primenio parlamentarizam kakav je bio zamišljen pre vek i po, bilo bi to nešto drugo. Izvorni parlamentarizam je bilo narodno predstavništvo gde je poslanik zastupao volju grupe birača, i to celu grupu, a ne samo one koji su mu dali glas. Bio je dužan da služi svima, a ne samo grupi sa posebnim interesima. Svi parlamentarci, ili skoro svi, danas pripadaju političkim strankama, pa su one postale krajnje moćne. One su, pre svega, zavele gvozdenu disciplinu u svoje članstvo kako bi ga dobro držale u šakama. Ni jedan jedini poslanik, koji pripada nekoj stranci, ne sme da glasa onako kako mu nalaže savest. Glas mu određuje stranka, a stranka ima u vidu samo jedno: da se održi na vlasti ako je ima, ili da do nje dođe ako je nema. Nijedan ministar ne može da izvrši neku reformu koju smatra neophodnom ako mu to ne odobri stranka. Posledica svega toga je da se o zakonima itd. ne raspravlja i ne glasa u parlamentima sledeći potrebe države i nacije, već interese političkih stranaka. Nije potrebno ukazivati kakvu opasnost to predstavlja.“

            Verovali ili ne, ovo je napisano početkom prošlog veka. Ovo su delovi knjige „Čujte Srbi“ Rudolfa Arčibalda Rajsa koja je napisana 1928 godine u junu, a objavljena posle njegove smrti u avgustu kao njegovo zaveštanje Srpskom narodu. Nešto manje od sto godina kasnije mi se srećemo sa potpuno istim problemima, bez ikakve ideje o tome kako dalje. Ako to nije loš primer rekurzije, ja kao programer zaista ne znam šta je.

понедељак, 11. октобар 2010.

„SVETO“ TROJSTVO – ili „zločinačko“ udruživanje



  1. Političari - tvorci našeg svijeta i zemlje, svih vidljivih (materijalnih) i nevidljivih (duhovnih) stvari.

  1. Pomahnitali huligani – rušioci našeg svijeta i zemlje, svih vidljivih (materijalnih) i nevidljivih (duhovnih) stvari.

  1. Parada ponosa – u najmanju ruku, grupa ljudi bez dovoljno mudrosti za pravilno razumevanje namera prethodne dve grupacije, i realnosti u shvatanju zemlje u kojoj žive.

Posle ovakvog dešavanja, svi smo jelte zgroženi, svi smo znali šta će biti, i verujem da ne postoji nijedan gradjanin ove zemlje koji nije očekivao ono što se upravo desilo. Ali ako je to tako, kako je moguće da se to ipak desilo. Robujući teorijama zavere, što je genetska karakteristika svakog Srbina (pa i mene), ne mogu a da ne iznesem svoju teoriju.

            Znate, kada policija istražuje zločin, najsumnjiviji su oni koji su za zločin imali motiv, i od samog zločina imaju i najviše koristi. Alibi razumljivo, niko od njih nema. Ali hajdemo redom:

1.      Ovi prvi, od ovog dogadjaja imaju i naviše koristi. Dodvorili su se raznoraznim zvaničenicima EU, pokazali (i pokazaće, bar u medijima) da niko nije jači od države (pa samim tim ni od njih), našli dosta dobrih razloga za ponovno pojavljivanje u medijima, zamajali narod na još bar dve nedelje da zaboravi na probleme (za koje su inače oni odgovorni). Kome je sad do demonstracija zbog plata posle ovog...

2.      Huligani ko huligani, urade ono što i  koliko im dozvoliš. Da je bilo volje da se država obračuna sa njima, odavno je to mogla da uradi, naravno eventualni izgubljeni glasovi su ipak pobedili. U svakom slučaju, i oni su pokazali svoju snagu, a i da se od ovakve države i ne plaše previše. Samim tim, sebi veoma dali na značaju.

3.      Učesnici parade ponosa, ipak su uspeli ono što je u Srbiji gotovo nezamislivo. Prošetali centrom Beograda, javno se deklašišući kao GEJ, za početak i to je nešto.

E sad, kada su poznati učesnici koji su se okoristili od celog ovog dogadjaja, ko li je gubitnik? Pa naravno svi ostali gradjani ove zemlje, kojima su ove tri grupacije, udruživanjem u cilju organizovanja celog ovog cirkusa, nanele štetu.  Mi smo dobili porušen centar našeg glavnog grada, 120 povredjenih policajaca (takodje nedužnih gradjana), masu ljudi koja će privremeno zaboraviti da je gladna, decu koja će sutra u školi više pričati o neredima nego o osvojenoj bronzanoj medalji u odbojci. Ja nisam pravnik, ali me baš interesuje, dali ima elemenata za zajedničko „zločinačko“ udruživanje ove tri grupacije, protiv gradjana ove zemlje. Jer ako ima, ko će to u ime svih ostalih gradjana ove zemlje podneti tužbu? Naravno niko, jer za razliku od njih, nas nema ko da brani.

субота, 2. октобар 2010.

N . A . L . E . D .



Neodlučan - Kada si neodlučan, ili ipak možda nisi.

Neodlučnost je osobina koja označava nemogućnost odabira većeg od dva dobra ili manje od dva zla. Najviše se javlja u periodu posle detinjstva, a završava se na kraju najproduktivnijih godina života.

Apatičan – Ili čemu sve to?

Držati se za prazninu, umesto za suštinu.

Lenj - Naporan rad se isplati u budućnosti, lenjost se isplati odmah.

Lenjost je osnovni pokretač progresa i industrije, zato sto ljudi smišljaju sve i svašta da ih zameni u dosadnim i nestimulativnim poslovima. Lenjost je u neku ruku dobra osobina. Ljudi vas retko teraju da uradite nešto, jer znaju da nećete odraditi isto. Lenjost tako polako korača, da je siromaštvo brzo stigne.


Elokventan – Neki bi rekli i rečit.

Osnovna osobina današnjih političara, pravnika, ekonomista, profesora raznoraznih fakulteta i svih studenata koji bi želeli da to postanu kad porastu. Po „definiciji“, izraz označava sve ono što drugima nedostaje, a čime baš oni raspolažu u enormnim količinama, te je samim tim, neophodno to napomenuti u svakoj drugoj rečenici...

Dosadan - Prisustvo umerenog dokoličarenja/dosađivanja u nečijem životu.

Predoziranje dosadom dovodi do slabljenja organizma, pre svega mentalnog, a vrlo brzo atrofiraju i mišići ukoliko se "primenjuje" u ležećem položaju. Lako se leči, ponekad i spontano prođe kad se čovek uposli, počne školske godina, ili (najednostavnije) dođe ponedeljak.

Samo jedno moguće objašnjenje skraćenice N.A.L.E.D. Gledano iz našeg ugla približno tačno, a iz svakog drugog pogrešno. NALED ili Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj je jedno od mogućih rešenja za male i nerazvijene opštine kakva je naša. Misija NALED-a je da omogući dijalog lokalnih i republičkih vlasti, institucija i privatnog sektora, i tako stvori privredni ambijent koji će olakšati poslovanje u Srbiji, privući nove investicije i ubrzati ekonomski razvoj. Kroz prijavu za članstvo se prolazi kroz proces sertifikacije opštine, gde je opština primorana da stvori povoljan poslovni ambijent, da bi bila sertivikovana, i to okvirno izgleda ovako:



Dobijanjem certifikata o dobroj poslovnoj klimi opštine se svrstavaju u odabranu grupu lokalnih zajednica u Srbiji koje su suštinski i dugoročno posvećene razvoju privrede i koje su zahvaljujući konzistentnim reformama opštinske uprave, uspele da stvore uslove koje pogoduju razvoju biznisa i investitorima. Istovremeno, ove opštine se kvalifikuju za kontinuiranu podršku u promociji od strane NALED-a, USAID-a, Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja i agencije SIEPA u komunikaciji sa potencijalnim investitorima. Pogledajte mapu opština koje se tu nalaze:




Takođe opštine Kladovo i Bor su članovi ove organizacije. Inače zvanični podatak koji je na njihovom sajtu je da je godišnja članarina 1500€, što za bilo koju opštinu nije previše.

            Naravno da za ispunjavanje svih zadatih kriterijuma, u procesu sertifikacije, treba mnogo više novca, i naravno da ovo nije čarobni štapić koji će rešiti sve naše probleme, ali sigurno jeste pokušaj, dobra volja, vizija. Negotina tu naravno nigde nema. Kako je SKGO (Stalna konferencija gradova i opština, čiji je  i Negotin član) jedan od članova, naša bivša lokalna vlast je o ovome sigurno obaveštena i za samu mogućnost je morala znati. Zašto ništa na tom planu nije uradjeno, zašto toliko kasnimo u životno važnim stvarima po gradjane ove opštine, i zašto smo uvek najgori đaci? Verovatno zato što je bivša vlast bila neodlučna, apatična, ne previše vredna, ali zato prepuna sebe, pa je u svemu tome dosadila i bogu i ljudima. Kakva će biti ova nova, videćemo.    Nadajmo se bolja. A evo im i domaćeg zadatka, ako ga već sami nisu  smislili.

JUGOISTOČNO OD RAJA




VIDEO ESEJ POSVECEN GRADU NEGOTINU. POSEBNU TEZINU ESEJU DAJE MUZIKA GIUSEPPE TARTINI-a (Devil's Trill Sonata) KOJA SE FANTASTICNO UKLAPA.