уторак, 28. децембар 2010.

GEOHRONOLOGIJA

Postojanje super heroja se može opravdati samo postojanjem i druge strane. Zlikovaca. O super herojima smo pričali prošlog puta, a sada malo i o ovim drugim. Iskoristiću svoje demokratijom dato pravo na moju slobodnu interpretaciju što istorije što geologije. Istorije složićete se, imamo i previše, a prosto je neverovatno da iz nje ništa nismo naučili. Biće da je zato što je uvek pogrešno i pristrasno napisana, pa o nama stranci znaju i više i bolje od nas samih. Ako ikada pročitate stručnu analizu što političkih analitičara, što stručnjaka za Balkan sa strane, videćete o čemu pričam, a i saznaćete o sebi ono što nas u školi nisu učili, i još nas ne uče.

Kako geologija istoriju zemlje deli na četiri doba, ja ću pokušati da ovo naše Balkansko grotlo podelim na epohe koje se meni čine interesantnim. Da ne bih išao previše daleko (jel to baš i nije moguće proveriti), za nultu godinu ću uzeti 1950 (odatle pa nadalje još imam živih svedoka).

  1. Prebalkanijum – vreme pre balkanske eksplozije. Počelo kao vreme rada, entuzijazma, stvaranja ali i represije (valjda neophodne) da ljudsku svest drži na nivou za koji nije, niti će biti spremna (po mom dubokom uverenju nikada). Određeni periodi ove epohe se smatraju božanstvenim i neponovljivim, što verovatno jeste istina.

  1. Balkanijum – vreme Balkanske eksplozije. Počelo kao vreme ogromne narodne energije, potpuno pogrešno kanalisane. Vreme ratnika, vreme razbojnika, vreme niskih strasti i vreme ispitivanja granica ljudske bahatosti i izdržljivosti. Ako prethodnu epohu možemo proglasiti za raj, ova je verovatno najpribližnija paklu.

  1. Postbalkanijum – vreme posle Balkanske eksplozije (da pojasnim sadašnje vreme). Počelo završetkom predhodne epohe. Vreme trežnjenja, vreme smirivanja strasti, vreme lova u mutnom, klasne podele društva, vreme kompromisa.Kao posle svake dobre pijanke, mamurluk traje bar dvostruko duže, pa ako smo deset šenlučili, treznićemo se bar dvadeset godina. Nezgodno je što nas tako mamurne, svi ovi razbojnici, uglavnom preobučeni iz prethodne epohe, vaćare kako stignu. A mi ovako grogi pristajemo na sve, zbog glavobolje neshvatamo, a i kad shvatimo nemano ni snage, ni volje da reagujemo.Ostaci prethodne epohe se svakodnevno osećaju, svedoci smo odlaska sa scene tri poslednja balkanska „ratnika“. Oni su svoju misiju završili, poslužili su svrsi kojoj su i bili namenjeni, pa je polako vreme za „penziju“. Mislite li da je to slučajno, ja u takve slučajnosti ne verujem. Čini mi se da je prva faza „Balkanskog scenarija“ gotova, a sledi nam druga.

  1. Superbalkanijum -  nadrealna utopiska tvorevina. Fikcija da balkanske zemlje mogu biti ravnopravne članice EU, kao evropski uredjene i ekonomski razvijene članice EU, šarena laža koja treba da nas drži u nadi pokorne. Niti mi imamo kapaciteta za jedan ovakav poduhvat, niti ga ima i jedna zemlja balkana. Pa ko će to reformisati sve ove zemlje i kad, da li još verujete u čarobne štapiće. Sa druge strane ja sumnjam i u iskrenu volju EU za tim. Istorija nas uči da su „kolonijanli“ interesi većine velikih sila za ovim prostorom uvek bili na prvom mestu. Mi polazimo od teze, da ćemo pod pritiskom EU mi sebe reformisati, i tako će nas oni naterati da mi postanemo uredjeni, bogati, razvijeni, valjda i lepši, jer je to gle čuda „njihov interes“. Zvuči li vam to logično. Novi koncept globalizacije, ne poznaje države i nacije, poznaje samo kapital i profit, po cenu svega. Multinacionalne kompanije su jače od većine malih država, sa većim budžetima, boljom organizacijom. Zato su i potrebne male države nedovoljno sposobne da same brinu o sebi. Šta zapravo oni hoće, pa jeftinu radnu snagu i ekploataciju nacionanlih bogatstava, a za uzvrat mi kao imamo državu. Izvinjavam se, to se danas zove strana investicija. Danas je to Telekom, sutra će biti EPS, prekosutra rudna bogatstva, ono malo nafte smo već prodali. Pa šta će nas to razviti, verovatno široka svest „kolonijalista“, njihovo „veliko“ srce i „društveno odgovorno poslovanje“. Super budućnost Balkana nam se smeši zar ne? Nemojte me pogrešno shvatiti, i ja mislim da mi moramo reformisati ovo društvo, ali zbog nas, i ne na ovaj način. Hoće li nas na to neko naterati, pa neće, to moramo sami. Šta nam vredi EU ako u nju udjemo za deset godina, sa stepenom razvoja np. današnje Rumunije. Pa tamo se ljudi bacaju sa balkona zbog socijalnog bunta. A mi ćemo isto tako, samo za deset godina. Super, zar ne?

Da ne budem ja preveliki pesimista, iskreno se nadam da sam promašio. Nekako mi se uz ovaj post slaže i sledeća pesma, a nagradno pitanje je kome je namenjena??? 

недеља, 26. децембар 2010.

BETMEN, MANDRAK, FANTOM

Ako mislite da je vreme superheroja prošlost, čini se da ste u krivu. Svi ste naravno čuli za Betmena, Mandraka, Fantoma i slične junake iz stripova. Danas kada klinci ne čitaju stripove, pa je strip postao „alternativna umetnost“, ovi super junaci su postali ponovo popularni ekranizacijom na velikom platnu. Naravno kada se pomene junak i junaštvo, teško je da to može da prođe bez Srba, jer mi kako nam to „više vekovna tradicija nalaže“, se bar na tom polju, čini se dobro kotiramo. Ali šta nam sve to vredi kada za to znamo samo mi, jelte stranci za naše čojstvo i junaštvo znaju samo sa CNN-a, a bogami se ni njima, a ni nama nije svidela ekranizacija svega toga. Valjda loša režija, a o scenariju i da ne pričamo...


Nekako su se ovih dana složile kockice da i mi dobijemo svog super heroja. Inače, cela priča je krenula kada je srpski satirični sajt „Njuz.net” plasirao pre desetak dana neverovatnu priču o srpskom turisti koji je u alkoholisanom stanju pao sa litice u more direktno na glavu ajkule koja je sejala strah duž obala egipatskog letovališta Šarm el Šeik, i usmrtio je. Ovoj izmišljotini poverovali su mnogi svetski mediji, osim domaćih, pa je priču preneo i Njujork post" kao i skoro svi regionalni mediji.  Jedan ruski portal je otišao toliko daleko da je napravio i grafiku o tome, koja obiluje zakonima fizike.


Na grafici se objašnjava kako je pijani Srbin mase od 80 kilograma pri slobodnom padu i ubrzanju, približne vrednosti ubrzanja sile zemljine teže 10 metara po sekundi na kvadrat, proizveo silu od 800 njutna pri padu na ajkulu (F=mxa). Rusi su odmah sračunali da je sila od 150 njutna jednaka minimalnoj sili nokautirajućeg udarca, pa su izveli zaključak da je i proizvedenih 800 njutna dovoljno da ubije krvoločnu ajkulu.

Da smo mi amerikanci, još juče bi počeo da se snima film, ali ovako cela papazjanija će se verovatno smiriti za koji dan i nikome ništa, neki su „proplivali“, neki se obrukali... Srbi su čini mi se ovoga puta ispali malo pametniji. Šta nam ovo govori, da kretena ima i vani jelte, da ih na gajimo samo mi. Kamo se izgubi profesionalizam? Provera informacija, detaljno čitanje i provera sajta sa koga se vesti objavljuju. Jasno je meni da je internet od ove planete napravio globalno selo, ali ovo je ipak malo previše.



Sad, ono što je meni zanimljivo, je šta je to nateralo toliki broj stranaca da poveruje u ovakvu jednu priču. Šta su glavne karakteristike, ovog našeg novog super heroja? Prvo da je Srbin (to nam imponuje), drugo da je pijan (to se nekako za imidž Srba u svetu i podrazumeva), i treće da je neuračunjiv (pa to bar nije sporno, to smo više puta dokazali). Čini mi se kliše, koji se o Srbiji i Srbima već previše dugo vremena provlači svuda u svetu. Jer ko što svojevremeno reče CNN kad „ne jedemo decu“, što ne bi pijani padali sa litice i ubijali ajkule. Pa i nije neka razlika. Valjda me podjednako nerviraju i kreteni koji na jednu ovakvu priču mogu da nasednu, kao i činjenica da je izgleda za ceo svet ovakva priča o nama normalna. Pa dokle bre...

Koliko će vremena trebati da prođe da se slika o nama promeni. Da li je to uopšte u skorijoj budućnosti moguće? Dokle ćemo važiti za divlje, pijano pleme sa Balkana, kome su civilizaciske tekovine, pa sa  njima i sapun, čudo koje ničemu ne služi. Odgovore na ova pitanja ja nemam, imate li ih vi? I još nešto, kada bih ja birao super heroja koji bi bio prototip srpskih političara, to bi izgledalo nekako ovako:



“… kradem siromašnima da bih dao bogatima!”


понедељак, 20. децембар 2010.

JEL ČITATE?

REZERVE
Michael Marshall Smith
Izdavač: Kojot, Beograd
Naslov originala: SPARES


...nije mi je preporučila „teta iz biblioteke“ iako je bila izložena i delu koji ja zovem „ovo mi hoćemo da čitaju naši korisnici ili uteravanje palanke u mainstream, mada može i mainstreama u palanku“. Privukle me korice. Znam, zvuči banalno, ali u poslednje vreme tamo odlazim potpuno nespremna, ne znam šta bih, pa to i nađem. Anyway/ bilo kako bilo, naslov me prvo podsetio na nešto tipa robne rezerve, deficitarna roba, zalihe (u dovoljnom broju) i slične stvari koje se mogu čuti kad je neka kriza nečega, nestašica, poskupljenje... Tekst na poleđini prekinuo je nesvesni tok pojmova iz narodski informativnih emisija.Znači nisu supplies, nego surprise!!

Prvi deo: Mrtav kod
Zvuči obećavajuće... (možda ne baš za Marvina). Prva glava, prva rečenica...Ok, solidno al mrzi me da kucam.
„rezerve“ jesu to što piše na koricama, ljudski klonovi zamorčići, živi rezervni delovi za ruke, noge, unutrašnje organe i ostalo što bi moglo prifaliti originalu, ali roman nije o njima, oni su tu da dočaraju atmosferu tipa „šta pokreće svet? Interes i profit, statistika je moćno sredvo a moral i etika zanemarljiv procenat u konačnoj računici“. A onda tu je „anti junak“, ex policajac, ex narkoman, ex ex, totalno sjeban u svakom pogledu, koji reši da „spase“ par komada tih rezervi. Džek.Uči ih da hodaju, sede, pričaju, da „vide“ i uvide, naravno ima i pomoć, neko ko je ispravan, nepogrešiv, droid Rečet, duša od robota. Ispostaviće se da je Rečet imao i neku širu misiju od pukog spašavanja rezervi, al to je već dosadni deo knjige. Zajebancija sa rezervama je ustvari neka vrsta iskupljenja za mračnu prošlost i pobuna protiv sistema. Samo ovi ne bacaju „kamenje na sistem“, u igri je gomila raznoraznog oružja i igračkica slične namene, život i smrt su kratki poput reklama za deterdžent a blokovi su predugački.
Inače taj „mrtav kod“ je i najživlji deo romana Oko sto strana svega i svačega, izbalavljeno i zamazano u pokušaju da se rasplete i razjasni u ostatku knjige.



Drugi deo Jaz i treći deo, ne sećam se ni da li ga ima, su potpuno razočarenje. Ima i tu svega i svačega, akcija, droge, rat, heroji i antiheroji, Džekovi, dva frajera sa različite strane zakona, koji se usput zgotive (respect, man), i sl. Da su se tipovi smuvali više bi mi se dopao kraj, ovako, bezlična, nespretna mešavina klišea, osrednji triler, mutljavina Matriksa i Apokalipse danas...

Zavirite u knjigu („memorable quotes“):
...San svake izdužene građevine, kada poraste, jeste da postane megatržnica...
Glava dva, dragstor sa pokvarenim rashladnim uređajem koji pročavrlja sa Džekom i fora sa pornićima kod kase (kupac prati akciju pa ne proverava kusur). Živopisno mestašce, malo kasnije razmrljano eksplozivom.
...ali moj život je ponekad kao demonstracioni besplatni program u kom su sve ključne ili zanimljive opcije onesposobljene, i radi u probnom periodu od četrnaest dana koji se ponavlja iznova i iznova, a da nikad zaista ne bude moj....
E, da. Ima i zgodna riba koja povremeno uzvikuje „What is wrong with you?“.You je nekad tobom a nekad vama, a ona završi sa Džekom, naravno.

Word summary (simpatične reči koje bi bilo cool koristiti češće):
Rapt (eng. ushićen, naziv onoga na čemu je glavni lik), Gvadži (dobro ime za npr. psa)

недеља, 12. децембар 2010.

N.A.L.E.D. AGAIN

Pisao sam pre par meseci na temu NALED-a. Neki ne bi prepoznali slona ni da ga obojite u ružičasto i stavite na sred puta ispred njih. Valjda bi ih zbunjivalo ružičasto prostranstvo. Da li se radi o strahu od nepoznatog ili o nespremnosti da se uhvate u koštac sa ozbiljnim problemima, biće da je ovo drugo. Znate nije prijatno sprovoditi reforme ni u jednom sektoru. Otpor je veliki. Birokratija, kao osnovni problem bilo kakve promene, je postala važnija i jača od života.

Koliko puta je svako od nas naleteo na birokratske procedude od kojih ga je zabolela glava. Zastarelost, u mnogo slučaja nepotrebnost, nefunkcionalnost, suprotnost logici, neusklađenost sa životnim potrebama korisnika su odlike administracije sa kojom se susrećemo svakodnevno. I uprkos svemu tome, ona opstaje, veoma je moćna i slobodno možemo reći drži ovu zemlju u zarobljeništvu decenijama. Svi su pred njima nemoćni, političari, gradjani... Svakodnevno im se svi klanjamo na svakom mogućem šalteru u ovoj zemlji.

Mnogo se pričalo od 2000. na ovamo o reformi administracije, a reformatora ni za lek. Uskoro se očekuje objavljivanje „Sive knjige III“ Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj, koja je videćete poražavajuća. Od 214 preporuka koje je vlada usvojila, primenjena je 31. Do danas je od ukupno 76 predloga Sive knjige za smanjenje birokratije i ukidanje administrativnih procedura koje opterecuju privredu u Srbiji sprovedeno ili delimicno sprovedeno samo 10. Takozvana Sveobuhvatna reforma propisa (SRP, bez čekića), je manje više doživela fijasko, pogledajte tabelu:

Samo zbog nesprovodjenja preporuka iIi nedonošenja odgovarajućih zakona i njihove primene, privreda u Srbiji gubi ogroman novac. Evo primera uštede na samo pet procedura:

Blic je imao uvid u Sivu knjigu i direktno prozvao odgovorne za nečinjenje, a evo i linka.

Vratimo se malo u lokalni atar, naravno Negotin i dalje nije ni član ove organizacije, a ne daj bože da se nešto više odmaklo u stvaranju uslova za dolazak investitora. Umesto toga naša lokalna administracija demonstrira suprotno, odnosno snagu svoje inertnosti (pisao i o inerciji). I pored nas takvih kakvi smo, poneki investitor ipak reši da se upusti u mazohistički postupak privredjivanja u opštini Negotin. Uglavnom se radi o bivšim ili sadašnjim gastarbajterima, koji što iz ljubavi, što iz želje za zaradom i privređivanjem “kod kuće” , ipak otvaraju neke proizvodne firme u uvom kraju. Kako sam pažljivo pratio neke od priloga koji se bave tom tematikom na lokalnoj TV Rama, nisam mogao da ne primetim da su se svi od reda žalili na katastrofalne zakonske propise i sprovođenje istih od strane lokalnih predstavnika. Nesaradnja i nezainteresovanost opštinskih vlasti za realne problemi tih ljudi, takođe su istaknuti kao problemi. Pa zar svima u ovoj opštini nije jasno da ti ljudi ovde otvaraju radna mesta, upošljavaju ljude, plaćaju raznorazne takse, što opštini što državi, pa oni su ti koje treba držati kao malo vode na dlanu. Kakav je naš odnos prema njima najbolje pokazuje poslednji primer emitovan na TV Rami (inače odlično uradjen). Gospodina neću imenovati (pogledajte prilog), ali ovo što je njemu uradjeno vredja zdrav razum, a o privlačenju investicija da i ne govorimo.

Naime, posle osnivanja firme, čija je namena proizvodnja električne energije, investitoru stiže na naplatu takozvana “eko taksa” od 5.000.000 dinara. Iako je preduzeće još u osnivanju, faza izrade projektne dokumentacije, na osnovu koje će inostrani ivestitor uložiti pare u izgradnju vetro-generatora, “dranje” lokalnih haračlija je krenulo. Mislim da je i nepotrebno isticati, da je ovakav vid investiranja u proizvodnju energije, u većini evropskih zemalja uglavnom stimulisan upravo iz ekoloških razloga. Iako proizvodnja električne energije putem vetro-generatora nema nikakvih zagadjenja, u odnosu na npr. termoelektrane, mi naplaćujemo “eko taksu”, i to pre nego što je vetrenjača i nacrtana. “Divan” primer birokratije u službi  očuvanja životne sredine (pročitaj “Park iz doba Jure”). Ne znam da li je gore izgledalo pre ili posle obraćanja načelnika budžeta koji je objasnio da je on samo (po zakonu) radio svoj posao. Valjda je to radio i onaj što je odvrtao slavinu za gas u gasnoj komori, “samo” svoj posao. Pa kako gospodo ne odradiste svoj posao kada treba sve ovakve i slične propise uskladiti sa potrebama gradjana, potrebama privrede, a i elementarne logike, ili to možda nije vaš posao. Gde tu nestade radna etika?

Nadam se da će se neko od naših lokalnih političara probuditi i zavrnuti rukave, jer vreme teče, a Don Kihota u vidu investitora je sve manje. Zato gospodo uradite nešto po tom pitanju, jer uskoro nećeti imati za koga.




уторак, 7. децембар 2010.

UZ MARŠALA TITA, JUNAČKOGA SINA...

Kako je nedelja za nama obilovala dogadjajima, nadam se da će se i Lale aktivirati, moj je utisak da fali njegov otisak. Imali smo tenisere, i svojatanje istih. Ministarku na pijaci koja je teniserima spustila cenu sa 450.000 na 180.000 evra,  svaka čast "domaćice". Mali Iđoš je uveo crnogorski jezik, vala što se mane tiče mogli su i latinski, jer mi smo bar svi poliglote, Nataša se posvađala sa Sergejom (to vas je pretpostavljam „posebno“ pogodilo), ministri imaju privatne firme.... U svetu još traje gužva oko Vikiliksa, bio ja i gledao, nema za nas smrtnike mnogo toga interesantnog (ali je lepo da ideala, pa neka je reč i o slobodi govora, još ima), Argentina priznala palestinsku državu , pa malo li je za jednu nedelju...

 

Sad baš, zanimljivo je i u svetu, ali to što nam ti „nadobudni stranci“ moraju priznati je da kod nas ipak malo zanimljivije. Tako je nekako, ne sa previše pompe, zbog svih ovih „značajnijih“ dogadjaja, neopaženo prošla vest o formiranju komunističke partije. Osnivač iste, nije niko drugi do Joška Broz (za mladje Titov unuk), koji je u ponedeljak u Beogradu Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu predao 12.000 potpisa za osnivanje te političke stranke. Predaju potpisa za registraciju petnaeste komunističke partije na teritoriji Srbije negodovanjem su propratili, kako su sebe predstavili, aktivisti "SKOJ-a", koji su pokličima "dole lažni komunisti" i "bando buržujska" nekoliko puta prekidali Brozovo obraćanje medijima. Simbolično, u minut do 12, unuk Josipa Broza Tita, Joška predao je 12 hiljada potpisa svojih pristalica koji žele da vide jednu snažnu i ujedinjenu partiju komunističkih ideja, koja bi – kako veruju – vratila narodu dostojanstvo, obnovila stari sistem vrednosti i ekonomski se povezala sa zemljama bivše Jugoslavije.


"Da pomognemo mladima da se školuju, starima da se leče, penzionerima da primaju plate...
Mi ćemo braniti lik i delo Josipa Broza Tita, kao i tekovine Narodno-oslobodilačke borbe, i insistirati na pomirenju naroda. Radićemo na tome da napravimo neko pomirenje, svako može biti član partije, bez obzira na veroispovest i nacionalnu opredeljenost. Nema više živih ni partizana ni četnika, dajte da pomirimo narod i krenemo u borbu za bolji život". Možda je ovo za njih recept, ko zna?!!

Znam da vam sve to zvuči smešno i naivno, pride izgubljeno u vremenu i prostoru. Ja u svemu tome vidim neki vid proročanstva. Možda sam malo subjektivan, valjda sam po prirodi levičar, što danas baš i nije „in“ , no šta ću. Ali ova skorašnja dešavanja, mislim na SEK-u (iliti Svetsku ekonomsku krizu), mogu biti samo najava nečega što bih ja nazvao slom liberalnog kapitalizma. Jer ako je komunizam uništio sam sebe (ako ne računamo radikalnosti i brutalnost samog komunizma,  lučke radnike u Gdanjsku, papu, „reformistu“ u Kremlju, ili vatreni antikomunizam Zapada), čini mi se da će kapitalizam pojesti sam sebe. Ako vam je ideja vodilja jednog društvenog uredjenja „uvek veći profit“, šta to ima za posledicu. Gde su granice dizanja profita (lažne pandemije, pa prodaja vakcine, bog te pita kakve nam lekove serviraju farmaceuti) grand parade, farme, neviđeni marketing raznoraznih proizvođača (čini mi se da je prva reč koju danas deca nauče sa reklame za deterdžent), pohlepa kao preduslov uspešnog mladog čoveka...Ako mi sami društvo danas definišemo kao demokratsko, tolerantno i humano, kako je moguće da ima toliko nepravde, bede i nasilja.


Koliko je ljudi danas spremno da se bori do kraja za ideju i ideale u koju veruje? Ako smo mi po nečemu poznati, to je onda revolucionarni duh i osećaj za pravdu/nepravdu (nije nam to donelo mnogo dobra u prošlosti, ali takvi smo kakvi smo). U našem vremenu, u kome su ideali jednakosti gurnuti u drugi plan i kada se gotovo ne reaguje na nepravdu ni u zemlji ni u svetu, postavlja se pitanje da li nama danas nedostaje Če Gevara. Mislim  da je samo pitanje vremena, kada će kao odgovor na sve što se dešava, stići neka nova/stara ideologija, koja će uz sve dorbe/loše strane iznedriti svoje vođe, svoje heroje. Inače u zemljama EU se prodaja Kapitala (mislim na knjigu)  utrostručila, govori li vam to išta? Ako to i doživimo, ko preživi pričaće. Pročitajte sledeći citat:

"Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika poticati će i stimulirati potrebu da kupuju njihovu skupu robu: stanove, kuće i tehnologiju, obvezujuci ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne kredite do nivoa neizdrzivosti... I na kraju ti neplaceni dugovi će izazvati bankrot banaka, koje će morati biti nacionalizirane, a država ce onda krenuti putem koji vodi u komunizam..." (Karl Marx, 1867., Kapital)

Uživajte uz pesmu fantastična je i hasta siempre comandante.



петак, 3. децембар 2010.

JEL ČITATE?


MAJMUN I BIT
Aldous Huxley

Izdavač:

August Cesarec Zagreb
Biblioteka džepna knjiga



Prva rečenica glasi: Bio je dan Gandhijeva umorstva, ali na Kalvariji očevici su u većoj meri bili zaokupljeni sadržajem svojih izletničkih košara negoli mogućim značenjem, po svemu zapravo običnog događaja kojem su prisustvovali...
Onda ide ćaskanje dvojice „radnika filmske indusrije“, pred koje se slučajno iz nekog kamiona prospe gomila filmskih scenarija, odbijenih, predodređenih za trajno arhiviranje... „poput zatočenika Inkvizicije u čudesnom bijegu s puta za lomaču“... Majmun i bit... spašen...
Prva rečenica scenarija „Majmun i bit“: intro u film: malo atmosfera, malo poezije, pomalo dosadno.Bar prvih nekoliko strana, a onda vas sve to povuče jako i brzo...i sve ste to već videli tu i tamo, ovde i svugde, i mi i drugi, uvijeno, prikriveno, filovano, poricano, dokazivano... to smo i mi i oni, nemi svedoci, „menadžeri“ čudnih vremena, žrtve, bundžije, dželati, šrafovi i poluge... i već kraj, ni srećan ni katasrofalan, samo prekid i dovoljno je da podignete pogled sa „štiva“, i ... sve se nastavlja. no end , no exit.
O čemu se, pobogu radi? Pa pročitajte. Ne traje duže od par dnevnika, srećnih ljudi, belih lađa i boljih života... a ima u biblioteci... za dž.. Ili izguglujte, to je još kraće.
Maybe this world is another planet's hell.“ kaže autor , ne samo u vezi knjige. Inače, njegova „The Doors os perception“poslužila su i The Doorsima, za ime.

Zavirite u knjigu („memorable quotes“):
.. Jedan od pekara otvara vrata na peći i lopatom počinje ubacivati knjige u vatru. Kao znanstvenik, kao strastveni ljubitelj knjige, dr.Pool je duboko povrijeđen. „Pa to je užasno!“. Šef se samo nasmije. „Ulazi Fenomeniologija Duha , izlazi kukuruzni kruh. I to vraški dobar kruh.“...
...“Žena“, počinje djevojka još jednom, „je korablja Nesvetog duha, izvor svake rugobe, n...n...Au!“...
...“- neprijatelj vrste, kažnjena od Beliala, i priziva kaznu na sve one koji podlegnu belialu u njoj“...
...„Teško ćete zamisliti da nas je On mogao stvoriti ovakvima bez čuda“, nastavlja Namjesnik zaokupljen vlastitim mislima“ Ali On jeste, On jeste. Potpuno prirodnim sredstvima, služeći se ljudskim bićima i njihovom znanošću kao svojim instrumentima, stvorio je On potpuno novu vrstu ljudi, s deformitetom u krvi, s prljavštinom posvuda oko njih, a za nadalje, u budućnosti, bez ikakvih izgleda, osim s još više prljavštine, gorih deformiteta i konačno, potpunog uništenja. Da, strašna je stvar pasti u ruke Živog Đavola“
„Zašto ga onda“, pita dr Pool, „i dalje obožavate?“
„Zašto bacate hranu tigru koji reži? Da kupite bezbjednost. Da odgodite za kasnije strašnu neminovnost, pa makar za samo nekoliko minuta....
...Za trenutak se dr Pool krzma između sjećanja na zabrane njegove Majke, vjernosti Looli – vjernosti propisanoj od svih pjesnika i romanopisaca – i toplih, gibkih prirodnih Nagona. Nakon ootprilike četiri sekunde moralnog konflikta, on odabire, kao što smo i očekivali.....

Word summary (simpatične reči koje bi bilo cool koristiti češće):
Kalvarija, korablja

Ova knjiga me podsetila na („you might also like“): Kis, Tatjane Tolstoj...