недеља, 27. фебруар 2011.

ZAMALO KRIZA


Kriza (grčki κρίση, krísis) označava problematičnu, prelomnu tačku povezanu s potrebom donošenja odluke. Po savremenim definicijama označava vremenski ograničen gubitak ravnoteže u npr. ekonomskim, društvenim, političkim ili medjunarodnim odnosima kojoj uvek prethodi promena u spoljašnjoj realnosti. Postoje dve osnovne grupe: razvojne i akcidentne.


Znači da bi neko ili nešto bilo u krizi, znači da je privremeno izgubilo ravnotežu ili da je pre toga imalo. Ako ovo uzmemo doslovno, pa ovde nema krize već vekovima. Valjda smo trusno područje pa je ravnotežu teško uspostaviti, a i nema prelomnih tačaka, celi smo prelomljeni. Tako nas na sreću „krize mimoilaze“, a ono čega nema ne može ni da prođe.

Tako recimo SEKA (svetska ekonomska kriza) iako prepoznata od nekih domaćih stručnjaka kao razvojna šansa (vidi podelu u definiciji), na nas nije delovala. Ni razvojno, ni akcidentno jer, kod nas je tako bilo i pre nego što je ona došla. Hocu reći njen dolazak nas nije zatekao, pa ni njen odlazak na nas nije delovao. Tako nam je kako nam je, rekli bi dobro.


Domaća ekonomska kriza, ne bi mogla da se podvede pod definiciju krize. Prvo nikako nije vremenski ograničena, pre bi se moglo nazvati oubičajenom zamalo pa „prirodnom“ pojavom na ovim prostorima. O njenom razvojnom kapacitetu ili delu razvojnog procese ne bih trošio reči, to je valjda jasno. No moglo je i gore, pa može se reći za sada je i dobro.

Kriza institucija i adminastrivnog kapaciteta, teško da imaju problematičnu iliti prelomnu tačku, jer to bi značilo da su ostali delovi van te tačke ispravni i da su funkcionisali, što takodje nebi bilo istina. Prolaznu slabost je takodje gotovo nemoguće dokazati, dvadeset godina disfunkcije može biti sve osim trenutak slabosti. Uzevši u obzir plansku selekciju i dugogodišnje gajenje nerada i diletantizma, pre to možemo nazvati strategijom nego prolazni trenutak slabosti. Naravno da uvek može gore, pa ovo je za sada dobro jel da?


Političku krizu je naravno najteže dokazati, a i kad pitate one koji su možda „u krizi“ uvek će je negirati. Može im se, teorija je na njihovoj strani, jer balansa i ravnoteže ovde odavno nema, tako da se ne može ni izgubiti. Takođe donošenje ključnih odluka je davno izgubljen koncept. Akcidenata (iliti nesreće) ima koliko hoćete, ali nije vremenski ogarničena, već opet trajna pojava. Nekako se dobro prima na ovo tle, i to vekovima, a ne samo godinama unazad. Zašta god da se zakačite da bi bar političku krizu dokazali, nije moguće. Ima, istine radi valja istaći, i gorih primera što u okruženju, što u svetu, pa je ovo za sada još i dobro.

Sad, u nedostatku dovoljno dobrog izraza za definisati ovo poniranje koje kriza nije, dobro bi bilo naći odgovor na pitanje, a šta ovo jeste? Hoće li i kada stati, ili će se kad tad završiti velikim praskom? Teško je pitanje  priznaćete.

Čuo si za lika koji pada sa nebodera?
Na svakom spratu dok pada, uverava sebe:
"Za sada je dobro..."
"Za sada je dobro..."
"Za sada je dobro..."
Ali nije bitno kako padaš. Bitno je kako ćeš se prizemljiti!


понедељак, 21. фебруар 2011.

INGLOURIOUS BASTERDS




Jeste li probali nekad da većinu naših „institucija“ posmatrate sa strane i pronadjete šta tu ne štima. Jeste li se zapitali nekad, kako je moguće da npr. imamo odlične lekare, a sistem zdravstvene zaštite funkcioniše tako kako funkcioniše. Imamo dobre pedagoge od učiteljica pa do univerzitetskih profesora, a rezultati sistema školstva su poražavajući.  Sudstvo bolje da i ne pominjem. Fudbalska reprezentacija kao možda najbanalniji primer katastrofe, vazda je bila sastavljena od vrhunskih pojedinaca, koji su se uvek vraćali pognute glave.

Šta je najmanji zajednički sadržalac koja svaku sferu našega društva čini neefikasnom, mučnom, i u najmanju ruku „našom“. Ne treba biti previše pametan pa shvatiti da je sistem ono na šta se prilično često pozivamo, a na žalost njega nigde nema. Sistemsko i dugoročno planiranje bilo čega u ovoj zemlji je izgleda nemoguća misija. Istorija nama večito počinje od nule, svaka nova vlast u najmanju ruku sebe vidi kao novog mesiju, koji će porušiti sve što su ovi pre njega uradili, i krenuti da gura svoj kamen uz brdo. Ovo Sizifovo prokletstvo kao da je sazidano u temelje svih naših institucija vekovima unazad. Ako neko sa vizijom tu možda i zaluta, teško da bude shvaćen, bar za života. Zato imamo političare opšte prakse za jednokratnu upotrebu. I nema tu razlike, ni na poziciji ni u opoziciji.


No previše sam ovo izpolitizovao, hteo sam nešto drugo... Ovo je priča o jednom izuzetnom pojedincu, kakvih u ovoj zemlji na sreću u svim sferama ovoga društva ipak ima. Naša priča počinje u proleće 1942. godine, a njen glavni junak se zove Nikola Radošević. Nikola Radošević je u valjevskom bioskopu „Central” podmetnuo kopiju strogo zabranjenog filma „Veliki diktator”. Nemački oficiri i vojnici u sali bioskopa „Central“ u Valjevu, 15. maja 1942. godine, spremni da uživaju u filmskom mjuziklu bili su šokirani videvši svog vođu u komičnim scenama. Iz sale je po platnu iz revolvera osuta paljba uz povike da se film odmah prekine. Panično su na ulicu istrčali i vojnici koji su pomislili da su grad napali partizani i da valja spasavati živu glavu.


Ovaj košmar, čije su pojedinosti do detalja saopštene i samom Hitleru, nastao je zbog prikazivanja tada strogo zabranjenog filma „Veliki diktator” Čarlija Čaplina.
Evo šta Nikola kaže:

„Početkom proleća 1942. godine u skladište ispod Kalemegdana stigla je isporuka nekoliko zaplenjenih filmova. Bili su spakovani u kartonske kutije. Nisam mogao da poverujem: pred očima mi je bio moj filmski heroj Čarli Čaplin, ali u ulozi Hitlera. Obavestio sam o tome prijatelja Mileta Slobodu, kao i nekoliko drugih pripadnika pokreta otpora „Plava pantljika“. Vrlo brzo došli smo na ideju da filmom obmanemo fašiste uz procenu da tako nešto, zbog stroge kontrole, ne može da se uradi u Beogradu. Jedina šansa je da se Čaplinov film prikaže negde u provinciji. Kako je moj deda po ocu živeo u Valjevu, dogovor je postignut – seća se Nikola koji je tada bio zaposlen kao fizički radnik u magacinu Udruženja bioskopa u Beogradu. Ugrabio je priliku i stavio Čaplinovog „Velikog diktatora“ pored filmova koji su bili na platformi železničke stanice. Već sutradan je seo u voz i pošao kod dede u Valjevo, s namerom da vidi reakciju na ovu nesvakidašnju premijeru. Posle hapšenja odmah je iz Beograda upućen specijalni oklopni voz da preuzme u Valjevu sedamnaestogodišnjeg dečaka i inkriminisani film o velikom vođi.“

Samo nekoliko minuta posle prekinute projekcije Nikola je pretučen i uhapšen. Bio je, kako mu je kasnije objašnjeno, u grupi zatvorenika zajedno sa revolucionarem Stevanom Filipovićem, koji je nekoliko dana kasnije likvidiran vešanjem u centru Valjeva.
Osuđen je na doživotni „rad u vodi“ i sproveden u zatvor Alt Moabit iz kojeg je te iste 1942. godine pobegao posle bombardovanja američke avijacije. On je svojevremeno bio filmski reditelj, ali pošto se zbog filma „Atomska bajka“ iz 1957. godine našao na udaru tadašnje vlasti bio je prinuđen da se okrene poslovima umetničke fotografije, dizajna i produkcije. To ga je i sprečilo, kako kaže, da realizuje filmski projekat „Čaplin u poseti Hitleru“ čiji središnji događaj je trebalo da bude projekcija, odnosno podvala u Valjevu. O njoj će ipak više pojedinosti biti u knjizi „Sjaj i patina“ koja će se štampati do kraja 2011. godine, kazao je profesor Radošević.

среда, 16. фебруар 2011.

SVETI VALENTIN


Biti ili ne biti? Sveti Valentin ili Sveti Trifun? Mladja ili Mirko? Ja bih probao biti, Sveti Trifun a, vala su mi i jedan i drugi „prirasli“ srcu. No naša melodrama ima drugačiji kraj. Ovoga puta je u Srbiji, bar u njenoj vladajućoj eliti pobedila ljubav, i to naravno na dan ljubavi. E sad kakvi su akteri naše ljubavne priče, takva je i ljubavna priča.


Iako su još u Nedelju u Utisku sve tri potparolke stranaka vladajuće koalicije, kako i dolikuje večeri pred Svetog Valentina, demonstrirale ljubav i harmoniju, sam praznik ne beše takav. Mladja je „napokon shvatio“ da se premijer tu baš mnogo i ne pita, a ovaj drugi da je Mladja populista. Eto radiš sa nekim tolike godine u ljubavi i slozi a tako ti odjednom sve postane jasno! Preokret koga se ne bi postidela ni jedna sapunica na svetu od puste Turske do Južne Amerike.


Pa sad ko posle svake velike ljubavi, ima puno povređenih. Premijer je lupio „svojom“ šakom o astal i reko ovako više ne biva, a Mladja se postideo i „prihvatio“ posledice svoje „prevare“. Ali nije se pokajao jer sve što je uradio radio je vođen isključivo srcem, a ono ne greši zar ne? I kako to najčešće biva u Srbiji, i ova velika ljubav je prekinuta zbog imovinsko-socijalnog spora. Počelo zbog veš mašine. Oće je dati njegovima ili opet njegovima (ne njenima), te naljutiše se njegovi, te bi neprijatnih scena. Dadoše je njegovima, ali se ova druga rodbina zbog mašine strašno uvredila i eto belaja. Oni sad uvrediše njega, a on njega.


Da stvar bude gora, ni sam transport mašine nije prošao bez problema. Gle čuda na tržištu nema dovoljno stiropora za mašinu upakovati i bezbedno transportovati. Kažu dobavljači osetnije količine na tržište stižu tek u aprilu, jer kažu, tad se očekuje navalica. Tada se pojavi rešenje, u celu ljubavnu priču se umeša i treći, koji stiropor oće skupo da proda, a kaže može da do/ponese. Premijer opet rukom o astal, kome još treba stiropor, ne plašim se ja zbog stiropora... Opet Mladja kaže dok se mi svadjamo oko mašine, odraće nas ovaj sa stiroporom.


A kako svaka tv novela mora da ima i happy end, tako su i naši junaci rešili da ignorišu ovog sa stiroporom, pa nek on to proda onome ko to mož da kupi, i poveruje u kvalitet istog. Svoju vezu vremenski oročiše do ko koga z....., pa aj još malo da koristimo blagodeti ove naše veze, koju ćemo ipak rekonstruisati. Eto zameniće nešto dotrajalog nameštaja, promeniće zavese i više se neće svadjati pred komšijama. E sad ljubav, toga više nema, ali šta ćete, niko nije savršen zar ne? 

недеља, 6. фебруар 2011.

MALINE & ŽABE


Iritantno je kad vas j.. u glavu, a  pritom još i zavrću uši. Osećaj je mučan. A eto, kako nisam bio u zemlji neko vreme, lepo sam se odmorio od ovdašnjih gluposti. Vesti BBC-ja dođu kao uspavanka u odnosu na lokalne bljuvotine. Na moju sreću propustio sam više desetina toga.


Izmedju ostalog, propustih i dvadeset godina „naše“ najuspešnije privatne kompanije „Delta“. Svečanost u beogradskom hotelu „Kontinental" okupila je više od 350 zvanica iz Srbije i inostranstva. Među gostima je viđeno mnoštvo poznatih imena iz sveta politike i biznisa. Bili su tu premijeri Srbije i Republike Srpske, Mirko Cvetković i Aleksandar Džombić, predsednik RS Milorad Dodik, ambasadori Aleksandar Konuzin (Rusija) i Volfram Mas (Nemačka), ministar kulture Nebojša Bradić, gradonačelnici Beograda, Podgorice i Ljubljane, Dragan Đilas, Miomir Mugoša i Zoran Janković, bivši ministri Aleksandar Vlahović i Miroljub Labus. Možda je meni promaklo, ali ne pročitah da je tu bio premijer Kipra kome ova kompanija i dalje plaća porez, a eto našeg za glavnim stolom. Takođe interesantno je i da su tu bili predstavnici svih najznačajnijih medija u zemlji. Lepo društvo, nema šta.




Nekako čak i pored ovako impozantnog skupa gostiju, jači utisak je ostavio ekspoze gospodina Miškovića. Ako niste znali, njihov prvi posao bila je prodaja plastičnih kineskih zelenih žaba. Dosta su se pomučili oko taga jer je prezentacija držana u kupatilu hotelske sobe, dok „jadnici“ nisu skupili pare da kupe korito i tad ih je krenulo. Kako se ja toga nisam setio? A pride sam i imao korito. Eto ja znam primer čoveka koji je svoju „uspešnu poslovnu karijeru“, krenuo od malina i to preko omladinske zadruge, ali za male kineske zelene žabe do dan danas nisam znao. Zaista čovek uči dok je živ.


Sad, to šta nam je u prošlosti radio sam mu, ja bar oprostio, verujem da ni drugi milioneri svoj prvi milion nisu stekli mnogo moralnije. Za ovo što nam trenutno radi, više su krivi oni koji mu to dopuštaju, nego on. Ali to što nam i uši zavrće, „posle svega što smo mu pružili“, u najmanju ruku nije pristojno.