четвртак, 14. октобар 2010.

NEŠTO MALO O REKURZIJI


Rekurzija (lat. recursio, recursion od recurrere: vraćanje (re = nazad + currere = izvrsavati)) u matematici i informatici označava postupak ili funkciju koji u svojoj definiciji koriste sami sebe. Drugim rečima, ukoliko neki postupak zahteva da delovi problema koje je razdvojio od drugih bivaju nezavisno podvrgnuti istom tom postupku, taj postupak je rekurzivan. Programeri znaju da je jedna od najopasnih stvari, pogrešna uprotreba rekurzije. U praktičnom programiranju uglavnom treba izbegavati rekurziju jer takva rešenja u opštem slučaju troše više vremena od iterativnih. Dobar broj virusa se služi baš rekurzivnom metodom, a i ona je bag (programska greška) koja se uglavnom najteže nalazi. Ali ne plašite se ovo nije suvoparna tema o programiranju, ideja mi je da skrenem pažnju na pojavu rekurzije u našem svakodnevnom životu (naravno u Srbiji).

Kako primera upotrebe rekurzije zaista imate svuda od arhiketure, književnosti, muzike, filma ona ne mora nužno biti loša, čak se i u programiranju može pažljivo upotrebiti na veoma koristan način. Međutim, najgori primer rekurzije, o kome ću ovde pisati je poigravanje sa uzročno posledičnim vezama koje dovode do tako zvanih začaranih krugova iz kojih je teško izaći. Ja nekako imam utisak da smo mi programski bag, tačnije dešavanja u ovoj zemlji mi liče na loše napisan program, koji se neprestano ponavlja, i kao i svaki loše napisani program, kada iscrpimo sve resurse, mora doći do pucanja.
Probaću da vam to pokažem na jednom primeru:

„Ne, ti političari su iskoristili svoj položaj da bi se lično obogatili, ponekad i nimalo poštenim sredstvima. Time su pokazali da je njima politika samo sredstvo za brzo sticanje velikog novca. Ne koriste, međutim, samo političari- ministri politiku da bi se obogatili, već i obični političari- poslanici slede njihov primer. Među njima besni najsramnija korupcija, a odatle je zahvatila funkcionere koji zavise od političara. Mogao bih navesti desetine meni poznatih slučajeva podkupljivanja poslanika, ministara i visokih funknionera mitom čiji iznos prevazilazi milion. Najbolji način da brzo postaneš bogat jeste da postaneš ministar!

Ponekad bi se javno mnenje ipak uznemirilo videvši neke slučajeve najočiglednije korupcije. Tada bi vaši političari osnovali skupštinske anketne komisije, koje nikada nisu dale veliki rezultat zato što vukovi ne jedu jedni druge. Razne političke stranke su se silno međusobno vređale radi vlastite reklame, ali su se dobro čuvale da ne zabrazde duboko pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih. Zar je čudno što je taj loš primer i nekažnjavanje podmićivača i podmićenih snažno delovao na službenike svih nivoa? Jasno je da nimalo ne služi na čast vašoj zemlji, ali ti potčinjeni službenici samo slede primer koji dobijaju odozgo.

A, na nesreću, politačari su vam svemoćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se neko mesto u vlasti bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveći neznalica, najnečasniji čovek, ako je „štićenik" političara stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i u moralnom pogledu. Kada se neki kandidat prijavi na konkurs za neko mesto u ministarstvu, ne pitaju ga: „Šta znaš? Šta si radio dosad? Šta si radio kada je otadžbina bila u opasnosti?" Nego, pitaju ga: „U kojoj si stranci? Koji poslanik te preporučuje? Posledice ovakvog načina rada su pogubne za zemlju. Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Često nisu ni sposobni da obavljaju posao koji se traži od mesta koje zauzimaju.

            Vaši političari se grčevito drže parlamentarnog sistema pošto im on, zastareo i truo, najbolje služi ličnim ambicijama. Naravno, ako bi se danas primenio parlamentarizam kakav je bio zamišljen pre vek i po, bilo bi to nešto drugo. Izvorni parlamentarizam je bilo narodno predstavništvo gde je poslanik zastupao volju grupe birača, i to celu grupu, a ne samo one koji su mu dali glas. Bio je dužan da služi svima, a ne samo grupi sa posebnim interesima. Svi parlamentarci, ili skoro svi, danas pripadaju političkim strankama, pa su one postale krajnje moćne. One su, pre svega, zavele gvozdenu disciplinu u svoje članstvo kako bi ga dobro držale u šakama. Ni jedan jedini poslanik, koji pripada nekoj stranci, ne sme da glasa onako kako mu nalaže savest. Glas mu određuje stranka, a stranka ima u vidu samo jedno: da se održi na vlasti ako je ima, ili da do nje dođe ako je nema. Nijedan ministar ne može da izvrši neku reformu koju smatra neophodnom ako mu to ne odobri stranka. Posledica svega toga je da se o zakonima itd. ne raspravlja i ne glasa u parlamentima sledeći potrebe države i nacije, već interese političkih stranaka. Nije potrebno ukazivati kakvu opasnost to predstavlja.“

            Verovali ili ne, ovo je napisano početkom prošlog veka. Ovo su delovi knjige „Čujte Srbi“ Rudolfa Arčibalda Rajsa koja je napisana 1928 godine u junu, a objavljena posle njegove smrti u avgustu kao njegovo zaveštanje Srpskom narodu. Nešto manje od sto godina kasnije mi se srećemo sa potpuno istim problemima, bez ikakve ideje o tome kako dalje. Ako to nije loš primer rekurzije, ja kao programer zaista ne znam šta je.

5 коментара:

  1. Potpuno si u pravu! Upravo je ovo pravi primer rekurzije. I pored toga što sam pre nešto više od godinu dana čitao Rajsovu "Čujte Srbi", ovaj tvoj citat mi je baš "legao rekurzivno" (može li tako da se kaže?).

    ОдговориИзбриши
  2. Da naravno, inače i ostatak kao da je pisan juče.

    ОдговориИзбриши
  3. Svaka cast za tekst,ali Rajsovo vizionarstvo je neprevazidjeno.Pocetkom proslog veka je upozorio srpski narod na posledice stranackih interesa,a taj isti narod jos uvek o nije shvatio,iako je toliko propatio i pati i danas.Cinjenica da je knjiga objavljena posthumno najvise govori o znacaju iste i da je politika ponovo pala na ispitu narodnog interesa.Pozdrav,Dusica.

    ОдговориИзбриши
  4. Ko ce drugi nego Marvin.
    Sjajan tekst.

    ОдговориИзбриши