Sigurno ste primetili plejadu nekih
zlih i naopakih ljudi koji ovih dana grme sa ekrana gotovo svih televizija. Toliko mržnje, teških
reči, kompleksa i zla ja ljudi odavno nisam video, pa ima gotovo dvadesetak
godina. Ne bih ništa da insinuiram ali mi se po glavi sve vreme motaju stihovi
jedne pesme koja je napisana baš tih nesretnih devedesetih godina, tačnije
1991. Sad vi pročitajte možda pomogne, a
ako ne pomogne bar ne odmaže.
Na godisnjici braka kod mog druga Jevrema
forsirala se muzika iz naseg vremena
i tocilo se vino iz raznih buradi
i radilo se sve sto treba da se uradi
Al' nepoznati genije je kresnuo TV
a bas je is'o dnevnik i pokvario nam sve
i stado se poizvrtalo svud' po patosu
i zacas smo skomolali, k'o na parastosu
Losa vest, pa jos sve puta sest
ola-la, prepotentni su sretni
vidim ja, bolje rat nego rad
ja spomenicu ne bih, i eto ti ga sad
Zli dedaci su zauzeti novim samitom
uh, podigli su nosine, sav svet popalili
a drugi organ ne bi digli ni dinamitom
e, svoj su zadnji metak odavno opalili
Dedaci, bolje igrajte sah
ola-la, impotentni su sretni
sledi im jos kalendar il' dva
pa pakuju za oblake i momke kao ja
Ta glupost s televizorom je bila teski kiks
jer muzjaci su penili o vojnim silama
a dame su se povukle da gledaju Twin Peaks
i niko vise nije slus'o starog Dylana
Ola-la, slali su na gola ostrva
e pa sta, odlezali svoje robije
ola-la, plamen sipaju iz nozdrva
vidim ja, vabe narod da se pobije
Ola-la, sanjam vijeca, sanjam skupstine
e pa sta, sanjam MUP-ovce i sabore
ola-la, nek' me neko brzo ustine
vidim ja, vuku me u svoje tabore
Ola-la, profitiraju iz nereda
e pa sta, skrivaju se iza nacije
ola-la, niko nas u oci ne gleda
Нема коментара:
Постави коментар